Gdje tambura dobiva dušu
U jesen 1978. godine prvi put se susrećem s tamburom u ŽKUD „Maksim Gorki“ u Vinkovcima. I dok su se sva djeca hvatala za prim, meni je ljubav na prvi pogled bio basprim i to mi je odredilo tamburaški put.
Sastavni dio muziciranja je odlazak k majstorima, što radi kupovine novog instrumenta što radi popravka. Moj prvi odlazak k majstoru je bio u proljeće 1982. Netko od starijih svirača u „Maksimu“ donio je trzalice od kravljeg roga. U to vrijeme na našim prostorima rijetki su tamburaši koristili takve trzalice.
Kupili su to od majstora Bele Kudlika iz Subotice. Svidjelo mi se. Razmišljam si kako bi si to dobavio. Rodila se ideja da odem u Suboticu (s 11 godina). Slažem ja tako roditeljima da jednu subotu idemo s školom na izlet. Začudi se moj otac (kud subotom), ali dobro (bio sam uvjerljiv). I tako jedne svibanjske subote ja pravo na šinobus Vinkovci – Subotica. Bela Kudlik, Hanibala Lucića 5 (prema Bajskom putu) sjećam se kao danas. Imao sam novca za povratnu i jedva za tri trzalice.
Vlak došao oko 10:30, a natrag ide oko 14:00 (imam fore 3,5 sata). I tako posjetih radionicu legendarnog majstora Bele Kudlika s 11 godina. Sijedi gospodin u 70-tim godinama. Začudio se i on otkud dijete kod njega. Naravno i njemu sam slagao da sam došao s roditeljima kod očevog bratića koji je živio u Subotici. Zadržao sam se kod njega jedno sat i pol. Kupio dvije trzalice i on mi još poklonio tri. Osjetio miris glazbalarske radionice, drveta i ljepila.
Idući tjedan proba u „Maksimu“ a ja imam pet trzalica od roga. Jednu sam tada poklonio Hrvoju Majiću, preminulom članu Najboljih hrvatskih Tamburaša i Dejanu Kosu koji je kasnije zajedno sa mnom svirao u „Dikama“. Osjećaj radionice, miris drveta i želja da napravim tamburu cijelo vrijeme mi je bila u glavi. Kada bi bio u prilici da vidim neki vrhunski stari instrument uvijek sam ga pogledao, zasvirao i uzeo mjere.
Negdje 2005. godine susrećem gospodina Ivana Jurmana (Sremca koji je životnim putem dospio u Srednju Bosnu, pa potom u Slavoniju). On mi poklanja popriličnu količinu svog materijala (javor, smreku) koju je prikupio u Bosni. Kao Sremac i on je htio praviti tambure ali je odustao zbog drugih obaveza a mene gorljivo poticao da se uhvatim u koštac s glazbalarstvom.
Prihvatio sam poklonjeni materijal i pokrenuo logistiku. (alati, kalupi, šabloni, strojevi). U tom periodu uz prethodno navedenog Ivana Jurmana, pomogao mi je i gospodin Zvonimir Edelinski (posuđivao strojeve, alate, davao savjete, razmijenjivali mišljenja). Velika hvala obojici!
I tako 2008/2009 izađoše prve tambure iz moje radionice. Od 2013. do 2020. imam otvorenu sporednu djelatnost (popravak tambura). Školsku godinu 2024./2025. pripremam se za polaganje majstorskog ispita. Majstorski ispit uspješno polažem u svibnju 2025, te od 01.06.2025. otvaram svoj paušalni obrt.
Za razliku od drugih majstora kojima je obrt osnovna djelatnost ja sam uposlen kao činovnik u HZMO već tridesetak godina. Glazba i izrada tambura mi je ljubav i odmor. Do danas ima napravljenih oko 70 basprima, tri kontre i različitih popravaka i restauracija.
Mojih tambura ima diljem Hrvatske i nekoliko u inozemstvu. Trenutno radim nekoliko tambura za „ AKADEMIJA ZA UMJETNOST I KULTURU U OSIJEKU“ i dvije tambure u privatnom aranžmanu za članove tamburaškog orkestra HRT-a.
Djelovanje u tamburaškoj glazbi
1978. – 1984. ŽKUD „Maksim Gorki“
1984. – 1989. RKUD „Šumari“
1986. – 2011. „Tamburški sastav Dike“
2011. – 2013 . „Tambura bend“
2013. – 2018. „Šil dil daj“
2018. – „Begeš“
